Dragoslav Janjić

Dragoslav Janjić (Mostar, 1937. – 2012), novinar, književnik, putopisac i esejista. Rođen je u Mostaru, a živio u Sarajevu i Dubrovniku. Bio je član Međunarodnog PEN centra BiH u Sarajevu i član Društva pisaca BiH. Zastupljen je u antologijama bosanskohercegovačke pripovijetke, fantastičke pripovijetke i Antologiji jugoslovenske fantastike.

Prevođen je na engleski, francuski, slovenački i makednoski jezik. Dobitnik je više nagrada za kratku priču i radio drame. Dobitnik je nagrade Izdavača i knjižara BiH za najboljeg autora u 2010. godini za zbirku pripovijedaka Čaj od aleksandrijske ruže. Sarađivao je u dnevnim listovima – Oslobođenje, Politika, Delo, Pobjeda, Lica, Forum, Monitor, Hrvatska misao, Bosanska vila, itd.

Radio je na Radio Sarajevu a zatim Televiziji BiH kao urednik Redakcije za kulturu. U ratu je bio reportažni dopisnik iz Sarajeva za Švajcarski dnevni list Tribune de Geneve iz Ženeve. Deset posljednih godina proveo je na mjestu glavnog i odgovornog urednika Bosanske vile, lista za književnost, kulturu i društvena pitanja.

Bibliografija

Pripovijetke

• Nova koža (1974)
• Pokretna meta (1989)
• Poljubac na mostu (1995)
• Trovanje šampanjcem (2000)
• Čaj od aleksandrijske ruže (2010)

Putopisi

• Na dlanu pored srca (1979)

Drame

• Uljez ili boja koja nastaje (1988)
• Pisaći sto Ive Andrića (1990)
• Ljudi na čekanju (2001)
• San gospodina Prajsa (2002)
• Krađa u Luvru (2003)
• Veleposlanik (2013), posthumno

Zbirka pripovijedaka Čaj od aleksandrijske ruže

Posljednja knjiga Dragoslava Janjića Čaj od aleksandrijeske ruže, sadrži šasnaest pripovijedaka pisanih u kratkoj formi, gdje autor u fokus svog interesovanja stavlja male životne priče, priče na prvi pogled običnih ljudi, ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici, njihove živote i sudbine pretvara u svoju literaturu opisujući ili smiještajući radnju kroz/u neke bizarne situacije. Na taj način pomjera svoje likove sa margine, potpune neprimijećenosti, u centar zbivanja, isprepličući radnju sa čudesnim, nadrealnim elementima. Kroz ove pripovijetke uočavamo elemente fantastike, jer one donose jednu drukčiju perspektivu, isprepliće se realno sa čudesnim, izuzetnim i nestvarnim. I unutar takvog svijeta Janjić gradi svoje priče, te na razini cijele knjige prikazuje rubni odnos fikcije i stvarnosti. Jer, kako navodi Davor Beganović:

„Fantastika se očituje kao mjerilo dosezanja istine o stvarnosti, i to razaranjem i ponovnim konfiguriranjem stvarnosnih parametara kako bi ih se moglo bolje razumijeti i osmotriti u kontekstu zaoštrenog, a prikrivenog, predočavanja zbivanja.“

U ovoj knjizi kroz mnoge pripovijetke Janjić upliće i rat i ratno stanje, individualno preživljavanje/proživljavanje rata, ali i poslijeratno stradanje prouzrokovano teškim traumama (kao što je to slučaj u priči naslovljenoj Čovjek iz Sarajeva). Ovdje je riječ o jednom traumatičnom iskustvu, prikazanom kroz primjer čovjeka koji ga preživljava, ne onda kada se takvo iskustvo događa u prošlosti (ratu), nego tek poslije. Preciznije, trauma nije spoznata u tranutku kada se dogodila nego se kasnije vraća da bi opsjedala onoga koji ju je preživio.

Svakodnevne događaje u opkoljenom Sarajevu Janjić umjetnički oblikuje, pretvara u svoju književnu, pripovjedačku građu, te na taj način prodire dublje od svakodnevnice, ulazi u samu srž ljudske psihe, posmatra ih, analizira, dodajući im određenu nit fikcije, onog čudesnog pripovjedačkog, te na taj način oblikuje uspjele priče. Kolika je ogorčenost ratom i stradanjem kazat će jedan od likova:

Suviše je jednostavno i nepromišljeno, pogotovu danas, poginuti zbog nečijih hirova i glupih principa. Živimo u takvom vremenu u kojem rat više nije razumljiv ni kao krajnja nužda. Svi ga se klone, a mi idemo njemu u susret. Zašto? (...) Uvjeren sam da nas druge zemlje zbog ovoga ismijavaju (...)

Priča po kojoj je naslovljena knjiga Čaj od aleksandrijske ruže počinje iznošenjem sasvim običnih činjenica, zatim gradnjom paralelizma komparirajući dobro naspram zla, svijetlost spram tame. Ovdje, kao i u mnogim drugim Janjićevim pripovijetkama kazuje se o dvjema različitim ljudskim sudbinama, koje na prvi pogled ni po čemu nisu povezane jedna s drugom. Priča započinje:

Pukovnik Emir Abdul el-Asad, zapovjednik egipatskog bataljona u kasarni Komande grada, iznad Dušanovog parka na Bistriku, probudio se rano i odmah pozvao svog potčinjenog. Ovaj je ušao u sobu i unio vreo čaj od aleksandrijske ruže pa stao pored kreveta svog pretpostavljenog sa bilježnicom u ruci. (...) Istog jutra gospodin Kosta Petrović, pravnik po struci, opore naravi ali plemenite duše, sa stanom, također, na Bistriku, vidio je iz kreveta posljednji put sunce, vidio ga je kroz prljavi najlon svog prozora, odmahnuo rukom i zauvijek nestao sa ovog svijeta.

Priča dalje paralelno prati sudbine ovih likova, dok se u bataljonu priprema slavlje, dešava se najmračniji trenutak ove priče, Kostin mačak Sokrat, izmoren glađu, počinje komad po komad da jede svog mrtvog gazdu. Na tako jednostavan način Janjić nam donosi ovu priču, unoseći u nju, pored umjetničkih elemenata, pomalo i izvještajni, dokumentarni ton, prikazuje nam sve do detalja, isprepličući radnju jedne sa drugom pričom, od pripreme slavlja koje smješta u jedan pasus, pa do Sokratvog proždiranja gazdinog lica. Ali Janjić se ne zaustavlja samo na ovoj slici, obrće situaciju, donoseći gorki kontrast sa elementima užasa: komandosi, tokom slavlja, na očigled svih prisutnih zvanica, ubijaju, a zatim jedu polužive životinje, što je još jedan u nizu jezivih prizora. Autor tako uspijeva radnju izvesti do samog kraja, unoseći u nju čak i elemente humora i groteske. Radnju smješta na isto mjesto, na Bistrik, i riječ je o dva, po svemu, potpuno različita čovjeka, njihovim životima, upisujući njohove sudbine unutar jedne pripovijetke, isprepličući ih, pasus po pasus, uspijevajući sačuvati pažnju čitaoca i održati neizvjesnost i napetost do samog kraja.

Likovi su postavljeni tako da ih povezuje činjenica da oni više ništa ne mogu učiniti nego pomiriti se sa ratnom situacijom, onim što im je sudbina namijenila, pukovnik poslije slavlja, vojnih vježbi, može jedino piti čaj od aleksandrijske ruže „koja nikad ne vene, ima osobinu meke droge, koja čovjeka odražava budnim pod čarolijom nevidljive blagosti u svako doba i na svakom mjestu“ i čekati granate koje će grad pretvoriti u „ruševine obvijene modrim dimom smrti“, dok Kosta, iako mrtav, daje mačku znak, namigujući (mrtvački tik) da može da ga pojede. U oba slučaja po srijedi je paradoks, pukovnik je tu da spriječi što spriječiti ne može, a mačak objeduje gazdu i tako produžava, u ovom slučaju ne život, nego agoniju.

Posebno je zanimljiva Janjićeva priča Trovanje šampanjcem, u kojoj je ponovo posrijedi paralelizam likova, ali ovaj put izvedene na nevjerovantan način, gdje čitalac tek na kraju saznaje da je riječ o jednom čovjeku, a ne o dva kako nam autor „nameće“ kroz radnju cijele priče.

Godine 1995. u Sarajevu, gradu na Miljacki, kada je pala granata pred njegovu tržnicu zvanu Markale i napravila masakr među slučajnim prolaznicima, tog istog dana (koje li slučajnosti) uvaženi profesor anatomije Abdulah Isaković sjedio je kod „Florijana“ na Trgu svetog Marka u Veneciji. Bio je sam za stolom, na kojem se dimila orošena flaša šampanjca u ledu i topile jagode u šlagu od zelenog limuna. Bilo je popodne, dan vedar a tri ispred njega gotovo pust. (...) Upravo tada, dakle, istog dana oko podne, njegov imenjak, istih godina, rasta i boje očiju, našao se ispred Markala u Sarajevu i vidio podjednako jasno kako, od udara granate, njegova noga leti kroz vazduh i gubi se u tami njegove nesvijesti.

I ovo je još jedna od priča u kojoj autor govori o ratu i njegovim posljedicama, te donosi sliku potpunog razaranja, kako fizičkog tako i psihičkog uništenja jednog kolektiva. Priča je protkana nevjerovatnim situacijama, posrijedi je udvajanje ličnosti pa smo na kraju, kada kelner prilazi Abdulahu Isakoviću, koji pije šampanjac na Trgu svetog Marka, i prinosi mu štake, šokirani saznanjem da je posrijedi jedan čovjek.

Bolan, mučan i uznemirujući trenutak priče jeste kada se obogaljeni Abdulah Isaković budi iz višednevne kome i počinje tražiti svoju granatom odbijenu nogu. U tom dijelu pripovijetke naglašen je fantomski bol pojedinca. Za njega je nemoguće pomiriti se sa činjenicom da je ta noga završila u kontejneru za smeće, i tada počinje njegova potpuna agonija, potraga za nogom koja vodi na Medicinski fakultet, gdje počinje sasvim nova dimenzija priče. Janjić tada gradi jednu natprirodnu situaciju koja prelazi u fantastično. Na Medicinskom fakultetu nalazi se bazen sa mrtvima, namijenjen studentima, a ti mrtvi neprestano pristižu, jer u tom gradu, u ratnom periodu opkoljenom Sarajevu, kao da ima više mrtvih nego živih. Bazen se puni ljudksim leševima, koji se međusobno „bore“, plivajući pokušavaju doći do samog ruba, iskočiti i otići vani nastavljajući sa svojim životom tamo gdje ga je granata ili snajper prekinuo. Ovo je, zapravo, o rani koja vrišti, o teškoj traumi kroz koju nam se sam lik Abdulaha Isakovića obraća u pokušaju da nam ispovijeda stvarnost, istinu onoga što se doista dogodilo, i načina na koji se dogodio, a što je na bilo koji drugi način (osim ovakvih jezivih slika bespomoćnog čovjeka) nedoseživo.

Kroz pripovijedanje Dragoslava Janjića prepoznajemo nekoliko gogoljevskih elemenata i situacija kroz koje se odvija radnja, paralelizam kakav je recimo u navedenoj priči, zatim u priči Prijatelj iz đačkih dana – gdje je posrijedi posjeta prijatelju u zgradi koja je toliko velika da „doseže do pod same oblake“ i čovjek uopće ne uspijeva doći do posljednjeg sprata, ali kako se lift kreće prema gore, tom posljednjem spratu, naša napetost se povećava. Recimo, sličan motiv javlja se u Gogoljevoj priči Gradski grob, gdje postoji ideja gradnje tornja do neba – i u jednoj i u drugoj priči prikazano je kretanje ka imaginarnom cilju.

Dragoslav Janjić jedan je od rijetkih autora koji u svoje djelo unosi elemente fantastike, zatim gradnju paralelizma i radnje i likova, te ostaje dosljedan tome iz knjige u knjigu. Na pitanje šta je to fantastika i kako je možemo objasniti, Radovan Vučković će kazati:

„U najjednostavnijem smislu u fantastiku ubrajamo sve duhovne tvorevine čiji se produkti ne poklapaju sa slikom stvarnosti koju je racionalno moguće objasniti i svesti na sistem uzročno-posljedičnih veza. Fantastika bi bila rezultat radikalnog antimimetičkog postupka u umjetnostima koji se u potpunosti odaljuju od pravila funkcioniranja realnog svijeta i stvara proizvode koji su uobličeni po zakonu slobodne igre fantazije i izmišljaja, bez poštovanja prihvaćenh načela kauzalnosti života.“

Dragoslav Janjić kroz svoje pripovijetke isprepliće dva svijeta, na samom početku svake od priča kroz prvi njihov dio prikazuje običnu, svakodnevnu radnju, riječ je o prikazu realnog, iskustvenog svijeta, svijet realnih egzistirajućih fenomena, dok je kroz drugi dio radnje prikazan čisto iracionalni događaj koji stoji u iskustveno-racionalnoj opoziciji. Ukrštavajući, prepličući ova dva svijeta (racionalog i iracionalnog), Janjić od svojih pripovijedaka čini krug u kojem nastaje fantastično.

Takva je, npr. priča Plavi bubreg u kojoj čovjek imena Isak Man leži u bolnici imajući čudno oboljenje bubrega, i mokri plavu tekućinu – što je i za ljekare situacija van dosega racionalnog objašnjenja. Da bi se na kraju ispostavilo da Isak Man, inače bibliotekar po struci, sjedi do kasno u noć u biblioteci čitajući knjigu prof. dr. Mitra Radanovića naslova Posljedice i deformacija oboljelih bubrega, i sva misterija nestaje, šokirani smo završetkom priče i time kako nas autor na fascinanatan način iz čudesnog, onoga što ne može biti (ili mi/naš razum to kao takvo ne možemo prihvatiti) vraća stvarnosti.

Slično je i sa pričom Pismo izdavaču gdje radnja teče sasvim stvarno, realno sve do momenta kada se po stanu ne počnu šetati, pa tu i živjeti, dvojica umrlih najvećih ruskih pisaca, i to sve pisac koji je i glavni lik priče doživljava kao nešto sasvim normalno. Tu prepozanajemo i granice koje Janjić prelazi, tačnije poništava ih, stavlja znak jednakosti između onoga što podrazumijevamo pod kategorijom normalnog/nenormalnog. U njegovim pričama sve je normalno i jezivo stvarno.

Janjićeve pripovijetke odigravaju se u atmosferi jeze koja, opet, nije direktno prisutna, ali protkana je kroz cijelu radnju, jer sve kao da je pomjereno u san i ta čudna jeza koja nas obuzima pred sudbinama likova protkana je vješto smještenim humorom, groteskom, pa čak i ironijom. Kako sve ove elemente u svoje priče uklapa Janjić najbolje vidimo na primjeru pripovijetke Žohar u tramvaju. Prodor, takoreći, strane i nepoznate sile bude racionalno objašnjenje, kada se radnja i likovi priče pokazuju kao posljedica sna, magnovenja ili halucinacije.

Putopis Dno poljupca

Putopisna knjiga Dno poljupca objavljena je posthumno (Sarajevo, 2013) i u njoj su sadržane priče sa putovanja, tu su i detalji predjela, gradova u kojima je Janjić boravio, ili kroz koje je prolazio, kao i sjećanja na mjesta koja ga neprestano prate. Knjiga sadrži jedanaest naslova: Dno poljupca, Arno u Firenci, Mačke u Rimu, Mozaik na nebu, U Parizu, tragom vremena, Putovanje na okean, Ljeto u Provansi, Ogledalo Lemana, Soba sa pogledom na Dubrovnik, Kotor, Proljeće na mostu Karla Četvrtog. Janjić, unutar ove knjige, donosi priče o mjestima u kojima je boravio, opisuje ih na način da ono što vidi kombinuje sa onim što doživljava i osjeća. Gradove pamti po njihovoj umjetnosti – što u ovoj knjizi funkcionira kao posebna mjesta pamćenja i sjećanja koja Dragoslav Janjić nosi sa sobom iz svakog od njih, potom ih, pri povratku, oblikuje u tekst. Istinska umjetnost (književnost, slikarstvo) nad čijim spomenicima autor zastaje, kao i nad slikama prošlosti oblikaovanim kroz razne građevine i stilove gradova daju posebnu dimenziju tekstu. Preciznije ono što pozna iz historije pojedinih gradova, njene historijske ličnosti, njenu prošlost evocira i spaja sa predjelima koja vidi u datom trenutku, sa sadašnjošću. To ćemo njabolje vidjeti u putopisu/priči Kotor, gdje uspješno cijeli opis puta, opis grada realizira na način da je njegov „vodič“ Njegoš. Kroz slike grada, njegove znamenitosti pripovijeda nam o Njegošu – gdje je boravio, gdje se odmarao, gdje se molio, kombinujući imaginaciju sa stvarnim, ostvarajujući tako ono što nazivamo putopisnom prozom.

U prvoj priči koja nosi naslov kao i cijela knjiga Dno poljupca Janjić iznosi svoje razmišljanje o tome šta za njega znači putovati, na koji način se manifestuje u njemu „nagon“ za put u nepoznato, te definira putopisnu poetiku. Cijeli ovaj prvi dio funkcionira kao uvod u putovanje, kao priprema za njega, kao priča koja prati dijalog autora sa prijateljem, na način da njih dvojica kroz razgovor o dalekim, velikim gradovima zastupaju različito mišljenje šta je putovanje, odnosno šta ono njima predstavlja. Propitivanjem sebe šta mu znači putovati, kako on definira putovanje, povratak, sjećanje na mjesta koja je posjetio, i uspomene koje nosi iz njih – Janjić nas uvodi u samu srž putovanja i predjela koje je vidio, donosi jednako jake utiske iz gradova u kojima je boravio svega nekoliko sati, između dva leta avionom, ili pored kojih je samo prošao, kao i gradova u kojima je boravio duži vremenski period, ili kojima se vraćao, poput Pariza, gdje je riječ o opisu pripovjedanja o dva dolaska u ovaj grad: u danima mladosti, zatim mnogo vremena poslije, pa i sam kaže „da gradovi od važnosti i stila, kakav je nesumnjivo ovaj, imaju različit uticaj na čovjeka kad su u pitanju njegove godine.“

Kroz ta dva dolaska prikazuju se dvije različite perspektive, shvatanje samog „života“ grada, kao i onoga što Pariz nudi za ostvarivanje unutrašnjih umjetnikovih potreba, razumijevanje umjetnosti same, te za sagovornika „priziva“ velike, istinske pisce i slikare.

Već na početku, govoreći o samom putovanju Janjić otvara vrata cijele jedne magije pripovijedanja, a za sam put i povratak tamo odakle je čovjek i započeo „svoje skitnje po tuđem svijetu“ on kaže:

Kasnije, u nastavku, koji označava kraj povratka i početak zaborava ostaje priča, ostaju riječi kojima kroz razgovor želimo dati smisao i značaj tom putovanju. Govorimo svečano i toplo sa pogledom uprtim u sjećanje, gdje leži svaki naš dojam, svaka slika, svaki uzdah, kao u kakvoj riznici, iz koje pažljivo vadimo dio po dio pa iznosimo na svjetlost dana, na radost sopstvene duše. Tako u našoj uspomeni počinje priča o putovanju. Ona je, zapravo, to dno našeg poljupca koji dugo traje upamćen.

Na promišljanja o tome šta je, zapravo, putovanje, Dragoslav Janjić će se zapitati i nad samim činom pisanja putopisa kao književnog postupka. Takvih autoreferencijalnih dimenzija ima mnogo u knjizi Dno poljupca, u kojima autor unutar književnog i jezičkog diskursa iskazuje stvaralačku samosvijest, propitujući sam postupak, stil, način pisanja putopisnog djela. Gotovo da svaki autor, a to je čest slučaj sa dolaskom postmoderne, ima potrebu da govori o načinu nastanka svoga djela, jer ako piše tekst određenog žanra, ne može a da ne propituje njegove konvencije, na direktan ili indirektan način. A samu autointerpretaciju imamo i u podnaslovu, gdje se na direktan način određuje sam žanr kao putopisna proza.

Putopis se ostvaruje kao žanr u kojem autor ponajviše progovara o sebi, čak su i mjesta koja posjećuje način na koji se legitimira, i samim tim nam daje naznake onoga što je predmet njegova zanimanja, kakva mjesta voli, kakva ga kultura privlači, koje knjige čita, kojim gradovima se neprestano vraća, pred čijim slikama zastaje. Janjić ovu knjigu ispisuje tako da viđeno i nepoznato kombinira sa elementima/detaljima vlastitog života. Pod snažnim utiskom samog putovanja, razgledanja mjesta, osjećaja ne/pripadnosti mjestima u kojima boravi, protoku vremena. Čuđenje nad pojedinim spomenicima kulture, fascinantna arhitektura – sve je to razlog za snažan doživljaj, koji prenosi u putopis da bi do moguće granice dočarao ljepote onoga što ga u tim mjestima fascinira. Način na koji nam sve (i stvaralački postupak) želi predstaviti vidimo i na mjestu gdje govori o Firenci, promišlja o samom postupku pisanja, svoje razmišljanje o tome, on utkiva u tekst.

Pomišljam iznenada probuditi ovaj grad iz prošlosti i prevesti ga u naše doba, jer on u njemu očigledno nije, ali već na početku osjećam poteškoće, premda u isti mah naslućujem da bi to mogao biti dobar prilaz i za jedan putopis o Firenci. Potom se odmah pitam koliko je to izvodljivo i zašto ga otimati i dovoditi iz vremena onog u sadašnje, a da se to sve, ipak, uklopi i shvati? Postoje gradovi, kao što je nesumnjivo ovaj, čija je prošlost značajnija od sadašnjosti i vjerovatno će kao takva nadvladati budućnost. Pa, prema tome, čemu takav trud i obrat?

Dragoslava Janjića na njegova putovanja vodi isključivo duhovno, unutrašnje, promišljanje nad tim osjećanjima koji se od određenih prizora pokreću u njemu, te u narativni diskurs pretvara svoj susret sa mjestima, fascinaciju gradovima i onim što u njima zatiče.

Prošlost u našoj glavi dobije obilježje života, a sadašnjost obilježje prolaznosti. (...) Na ovom Forumu, ja sam u jednom lucidnom, uzbudljivom trenutku sagledao, kao na pozornici, procvat i dramu rimske imperije. Sagledao sam i dramu čovječanstva (...) Vidio sam, dakle, prostrana stepeništa pred palatama, oivičena vitkim stubovima, čije smo stilove učili da razlikujemo u školi, vidio sam lepršave toge kako padaju niz široka pleća, čuo sam slatkorječive, zvonke govore i besjede, vidio sam bogatstvo i gozbe kako protiču u vinu, izobilju i požudi, vidio sam krvoločne zabave, rulju, ratove i neugašene požare. Taj vizuelni momenat oslobodio me je čarolije vremena. Ništa se značajnije jednom putniku nije moglo desiti u Rimu.

Knjigom Dno poljupca Janjić želi pokazati da put, putovanje jeste pokretač, jeste razlog za nastanak ove knjige (jer bez putovanja ni ona ne bi bila moguća), ali putovanje kao takvo ostaje u drugom planu, dok u prvi plan izranja stvaranje/oblikovanje njegovog jedinstvenog umjetničkog iskaza na način posmatranja svijeta i oko sebe i u sebi.

Izvori

• Travančić, Melida: Kofer uspomena: priče sa putovanja Dragoslava Janjića, Almanah Prosvjete za 2014. godinu, Godišnjak za književnost, kulturu i društvena pitanja, Sarajevo, 2014
• Travančić, Melida: Posljednji čaj od aleksandrijske ruže, Bosanska vila, List za književnost, kulturu i društvena pitanja, nova serija: dvoboj 65 – 66, januar – juni 2015

Literatura:

• Beganović, Davor: Pamćenje traume, Zagreb-Sarajevo: Zoro, 2007
• Travančić, Melida: Kofer uspomena: priče sa putovanja Dragoslava Janjića, Almanah Prosvjete za 2014. godinu, Godišnjak za književnost, kulturu i društvena pitanja, Sarajevo, 2014.
• Travančić, Melida: Posljednji čaj od aleksandrijske ruže, Bosanska vila, List za književnost, kulturu i društvena pitanja, nova serija: dvoboj 65 – 66, januar – juni 2015.
• Vučković, Radovan: Problemi, pisci, dela: Veslin Masleša: Sarajevo, 1974